'Nacionalni interes' i državno uređenje

Piše: Ivan Lovrenović

Nacionalni interes – to je maglovita politička floskula kojom se operira sasvim proizvoljno, kako već nacionalnim političkim vrhuškama treba u ostvarivanju njihovih pragmatičnih, dnevnopolitičkih interesa, i zbog čega nikada i nije konkretno i normativno definirana. Što bi, dakle, mogao biti nacionalni interes? Najčešće se povezuje s područjem vjere, kulture, jezika, historije, sve to zajedno proglašava se glavnim sadržajem nacionalnog identiteta, a ovi pojmovi se nude kao čvrsto određene kategorije, međusobno odijeljene jasnim etničkim granicama. Paradoksalno je, međutim, da se o takvim razlikama može govoriti jedino kad je riječ o vjerama, koje je ionako opasno miješati s političkim identitetima, jer tada prāve vjere nestaje, a nastaje politički eksplozivna smjesa. Sve drugo – kultura, historija, jezik – suviše se prepliće, a da bi išta od toga moglo istinski predstavljati ekskluzivno područje jednoga, zasebnoga nacionalnog interesa. Baš zato etnopolitike nasilno unose i uvećavaju razlike na tom polju – unakazuju jezik, falsificiraju historiju, instrumentaliziraju kulturu. Drugim riječima, sistematski rade sve protiv pravih nacionalnih interesa „svojih” naroda. Tragično je što je takav koncept nacije i nacionalne kulture prihvaćen i od institucija međunarodne zajednice. Napokon, elementarna logika kaže da u ovakvoj Bosni i Hercegovini svi narodi zajedno i svaki pojedinačno ne mogu danas imati većega i vitalnijega nacionalnog interesa od opće konsolidacije zemlje, političke, socijalne i ekonomske na prvome mjestu, te od izgradnje relaksiranoga demokratskog i civilnog ambijenta. Tek u njemu mogle bi nacionalne kulture izaći iz ideološkoga autizma i doživljavati punu slobodu i puni razvoj. Teško bi bilo racionalno formulirati važniji i preči nacionalni interes od ovoga.

Nacionalno pitanje

Kao demokratsko u punom značenju pojma, nacionalno pitanje u organskoj povezanosti s opstankom države i oblikom njezinoga uređenja, u Bosni i Hercegovini nije na dnevnom redu bilo nikada. Najmanje onda kada se činilo da je napokon isplivala na sigurnu obalu višestranačke parlamentarne demokracije: 1990. godine. Tada, kao i uvijek ranije, udio ideologijskih apriorizama i kolektivističkih predrasuda, pritisaka, manipulacije, straha, kobnih prijetnji bio je prevelik, a da bi se uopće moglo govoriti o demokratskim okolnostima. Na samome demokratskom početku, uz punu suglasnost svih etničkih vođa (mimikriranih u uloge predsjednika političkih stranaka), Bosna i Hercegovina bila je politički shvaćena i predložena kao mehanički zbroj triju etnonacionalnih zajednica. U nutrini takvoga shvaćanja bila je već sadržana, volens-nolens, prikrivena ili otvorena ponuda rasklopivosti po etničkim šavovima, i ta ideja je do danas ostala u sukobu s idejom Bosne i Hercegovine kao „organske” povijesno-političke tvorbe.

Da se način postojanja i suodnošenja nacionalnih kultura i etniciteta u Bosni i Hercegovini ne svodi na autistično, potpuno izolirano su-postojanje, nego da one „jesu zbroj ali jesu i umnožak”, pisao sam davno, prije raspada Jugoslavije i „demokratskih promjena”: „Ako Bosna i Hercegovina jest ime za nekakav identitet, njegov sadržaj nije u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih kultura, nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, već upravo u trajnoj kulturnoj interakciji. Bosna i Hercegovina je ime za civilizacijski proces, u kojemu, kao konstanti, učestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadržavajući svoj posebni identitet a izlažući se trajnom kulturotvornom odnosuprimanja i davanja. Zato svaka nacionalna kultura u Bosni jest i nešto-više-od-onoga-što-jest.” (Labirint i pamćenje, kulturnohistorijski esej o Bosni, drugo izdanje, Sarajevo 1990)

Tri politička identiteta

Ovo je, međutim, današnje pitanje, krucijalno i neodloživo: nakon što se Bosna i Hercegovina pojavila kao zasebna država a nacionalne kulture u njoj se konstituirale kao tri granitna politička identiteta, a sve to kroz krvavu retortu rata i masovnoga etničkog zločina, kako je moguće pronaći i primijeniti političku formulu koja bi istovremeno sačuvala dragocjeno povijesno-socijalno iskustvo zajedničkog života i interakcije, i zadovoljila nove, ultimativne zahtjeve nacionalnih kultura/identiteta? Praktično-politički rečeno, to znači da bi sutrašnju „normalnu” Bosnu i Hercegovinu moralo biti moguće zamisliti kao politički i kulturni ambijent, u kojemu bi srpsko pravo na svoju Bosnu i Hercegovinu moglo biti adresirano ali i doživljavano potpuno legitimno i autentično, a ne bi bilo nikakvoga razloga da bude odbacivano i sumnjičeno kao secesionističko, četničko, velikosrpsko; u kojemu bi hrvatsko pravo na svoju Bosnu i Hercegovinu moglo biti adresirano legitimno i autentično, a ne odbacivano i sumnjičeno kao, opet, separatističko, ustaško, velikohrvatsko; u kojemu bi bošnjačkomuslimansko pravo na svoju Bosnu i Hercegovinu moglo biti adresirano legitimno i autentično, a da se ne sumnjiči kao uzurpatorsko, majorizirajuće, unitarističko, ili islamističko... Svemu tome valja dodati, naravno, i sve one različite političke zahtjeve na svoju Bosnu i Hercegovinu, koji ne smiju biti manje legitimni zato što ne bivaju ispostavljeni u ime bilo koje od etnoideologija i „konstitutivno-nacionalnih” prava, nego i u ime transetničkih i neetničkih ideologija, liberalnodemokratskih, socijaldemokratskih ili nekih drugih. To, međutim, podrazumijeva izgradnju slobodnoga pluralističkog političkog ambijenta i „tržišta”. Nužan preduvjet za to jest lišavanje etničkih ideologija sadašnje rigidnosti i ultimativnosti, koja je naslijeđena iz ideologije rata, i njihov preobražaj u kulturu mira i kooperativnosti na poslu izgradnje zajedničke države i konsolidiranoga društva.

Bolni kompromisi

Opće je mjesto modernoga političkog iskustva da se u višenacionalnim državama s podijeljenim društvom nacionalizam većinskoga naroda do neprepoznatljivosti miješa s ideologijom patriotizma i državotvornosti, te tendencijski mimikrira kao zahtjev za „građanskim uređenjem”, a da manjinski nacionalizmi tendiraju k separatizmu i iredentizmu; na primjeru današnje Bosne i Hercegovine to se laboratorijski jasno može otčitavati. Problem je, dakle, da se pronađu rješenja kojima bi se neutralizirale i jedna i druga od tih po državu i društvo razornih tendencija (građansko-unitarističke i etnoseparatističke), i zamijenile drukčije postavljenim, neantagonizirajućim odnosima između društvenih (etničkih i/ili političkih) segmenata; takvim odnosima u kojima će i neophodna „manjinska” lojalnost zajedničkoj državi i isto tako neophodna „većinska” spremnost na priznanje manjinskih prava i interesa biti postignute odgovarajućim institucionalnim aranžmanima. Naravno da taj proces neće biti lak ni idiličan, niti će moguća rješenja biti idealna, jer će nužno morati biti bazirana na bolnim kompromisima svih strana u dogovorima. Napokon, pitanje je hoće li uopće biti političke snage i volje da se do rješenja dođe. No, jedno je sigurno: ključni test u cijelome tom procesu bit će – istinska volja k pluralizmu i spremnost na istinsko priznavanje različitosti.

(U slijedećem nastavku: Između integralizma i autonomizma)

Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba