11/07

Piše: Emir Imamović

U Srebrenici sam prvi puta bio petog jula 2004. godine. I dobio SMS: "Dobrodosli u Srbiju na mrezu 063 Mobtel Srbija! Korisnicki servis: 9863. Telefonski imenik: 988. Zelimo Vam prijatan boravak u Srbiji!".

Telefon je vibrirao u džepu dok se iz zemlje pojavljivao dugi, vuneni šal, pa ambasador deka svijetlo smeđe boje sa jedne, a plavo bijele sa druge strane. Tog jula je pronađeno i iskopano tijelo – ja, tijelo: kosti na kojima je ostao kaput i vojne čizme – zavedeno na popisu ekshumiranih kao BR-VOLJ-02/1.

Po paklenoj vrućini, jednakoj kao ova današnja, prošli smo kroz dvorište neke kuće bez fasade, zaobišli djecu koja su se igrala oko plastičnog bazena, klimnuli glavom u znak pozdrava ženama koje su u hladu pile kafu i popeli se do drveta pod kojim je zakopan BR-VOLJ-02/1. Njegov sin, Emir, je zaplakao kada je Suljo Suljagić, zajedno sa onim šalom i dekom, izvučen iz zemlje.

Suljo Suljagić više nije je BR-VOLJ-02/1: sahranjen u Potočarima godinu dana kasnije.

U Srebrenicu sam drugi puta došao devetog jula 2005. godine. Radio sam nešto, ni tada ni danas ne znam tačno šta, za talijanski televiziju kojoj ne pamtim ime. Nije RAI, to znam. Sandro, snimatelj iz Slovenije i ja, iznajmili smo sobu kod jedne starice, povratnice, u kući do koje je ona sa koje Ratko Mladić skida tablu odmah po ulasku u Srebrenicu. „Ulica Selmanagić Reufa!? Skidaj to!!!“, dere se četnički đeneral u žurbi. Ima snimak na YouTubeu.

„Ja sam Emir“, rekao sam, a mlađa od dvije žene, kćerka starice kod koje ćemo spavati narednih noći, je uzdahnula. Njena majka, naša domaćica je, žureći da kafa ne iskupi, otišla u kuhinju. I nije se brzo vratila.

„Moj brat se zvao Emir... Nismo ga još našle“, rekla mi je mlađa od dvije Srebreničanke.

Nikada nana iz Ulice Reufa Selmanagića mene nije zovnula imenom. Nismo puno ni pričali. Ujutro bi Sandra čekala kafa, mene kafa i hurmašica. Sjedili bi tako nas dvojica za stolom pazeći da ne prospemo tursku kafu na stolnjak. Sitna, mršava nana čija je sijeda kosa virila ispod marame je sjedila na kauču, malo sa strane, držala ruke u krilu i gledala u mene.

„Allahimanet“, rekao bih joj na odlasku.
„Sretno“, uzvratila bi.

Dan uoči dženaze u Potočarima je trajao k'o godina. Vratili smo se kući dobro iza ponoći. Na stolu su bila dva tanjira sa kolačima i jedna šolja mlijeka. Sandro nije pitao za koga je mlijeko. Nana se pravila da spava.

„Vi sinoć uranili...“, rekla je ujutro, pa se okrenula meni: „Jesi l' se umorio?“.

Tog 11. jula 2005. godine, na desetu godišnjicu genocida nad Bošnjacima Srebrenice, padalo je iz neba i iz zemlje. Nebo se zamračilo, zapuhao je nekakav leden vjetar, zemlja u Potočarima je bila natopljena toliko da su živima u nju propadale noge. Tabuti su polagani u mezare u kojima se skupljala voda.

Emir je tog dana sahranio svog oca Sulju Suljagića.

Blatnjavu obuću smo, vrativši se iz Potočara, ostavili ispred vrata i zbog nečega, da napunimo baterije kamera, mobitele, nemam pojma, ušli u kuću. Malo kasnije, pet, osam, sto minuta poslije, sam izašao. Na Sandrovim patikama se sušilo blato. Moje su bile čiste.

„Ja oprala“, prošaputala je starica i pomilovala me po licu.

Iz Srebrenice sam se trebao vratiti dvanaestog, možda i trinaestog jula. Histerični novinar iz Italije za kojeg smo radili je želio snimiti parastos za poginule Srbe u Bratuncu. Je li ga snimio, pojma nemam. Obukao sam čiste patike, poljubio najtužniju staricu na svijetu – ja tužnije vidio nisam, ali ne kažem da je nema - u oba obraza i otišao iz Srebrenice. Musava djeca u Zelenom Jadru su automobile pozdravljala sa tri prsta. Sandro je ostao kod majke koja traži svog Emira... Nikada više nisam bio u Srebrenici.

U ponedeljak, 11. jula 2011. godine, u Potočarima je sahranjeno još 613 žrtava genocida. Među njima i dječak Nesib Muhić, ubijen kada mu je bilo jedanaest. Kao što je mom starijem sinu danas.

“Srebrenica mora živjeti i svjedočiti, ali zbog svega što se ovdje dogodilo neće moći sama", rekao je Ćamil Duraković, predsjednik Organizacionog odbora obilježavanja 16. godišnjice genocida. "Danas je dan za tišinu i poniznost", dodao je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. „Ne smatramo da se svake godine tamo treba da izvinjavamo, jer mi do sada nismo čuli nijedno izvinjenje od druge strane", poručio je Milorad Dodik iz Banje Luke.

Suljo, Emir, Nesib, njihove majke i djeca su, valjda, ta druga strana. Srebrenička. Ona na kojoj se živi samo zato da mrtve ima ko pokopati.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba