U kojoj ste se državi trebali roditi ako vam je želja da se obogatite?

Većina bi pomislila da bi se vjerovatno trebali roditi u društvu sa slobodnim tržištem, niskim porezima i minimalnim intervencijama države.

Međutim...

Najpouzdaniji izvještaj o bogatim ljudima The Wealth Report (2014) definira granicu bogatstva kao pojedince koji imaju neto vrijednost više od 30 miliona dolara, piše Buka.com.

Prema ovom izvještaju, na svijetu postoji više od 170.000 bogataša, a pet zamalja sa najviše bogatih ljudi su Kina, sa više od 8.000, Velika Britanija, Njemačka, Japan, i na vrhu, naravno, SAD, s više od 40.000 bogatih ljudi.

Ali nas više interesira broj bogatih ljudi na milion stanovnika. Ako izostavimo zemlje koje su poreski raj, kao što su Kipar, Švajcarska, Hong Kong, Singapur i Monako, koje imaju vještački veliki udio bogatih ljudi, ispostavi se da je na petom mjestu Danska, sa 179 bogatih na milion stanovnika, Kanada, Novi Zeland, Švedska i na vrhu Norveška. Amerika je na 13. mjestu. 

Šta se desilo s tvrdnjom da nema bogatih ljudi u socijalnim demokratijama? 

Dobro, možda je 30 miliona dolara sitnica u zemlji kao što je SAD, gdje se ljudi mogu nenormalno obogatiti. Ali šta se desi ako podignemo nivo bogatstva sa 30 miliona dolara na 1 milijardu dolara? 

Najpouzdaniji izvor ovdje je Forbesova lista milijardera, pa ako prema Forbesu pogledamo broj milijardera na milion stanovnika, na petom mjestu je Njemačka sa 1.2 milijardera na milion stanovnika, SAD sa 1.7, Norveška 2, Švedska 2.4, i na vrhu Island sa 3.1, sa jednim milijarderom Thor Bjorgolfsson.

Velika misterija je kako je to moguće - kako socijalne države, države blagostanja, mogu biti plodno tlo za bogataše?

Postoje dva razloga. Razlog broj jedan je besplatno obrazovanje. Socijalne demokratije daju besplatno visoko obrazovanje svima – jeftini studentski krediti i grantovi omogućavaju većem broju ljudi da iskoriste svoje talente i zarade novac. To možemo vidjeti u brojkama koje se tiču društvene mobilnosti, odnosno u broju ljudi siromašnog porijekla koji su uspjeli da se obogate. 

U Danskoj su veoma blizu savršenoj društvenoj mobilnosti sa 14% ljudi siromašnog porijekla koji uspiju da se obogate; u Norveškoj 12%, Švedskoj 11%, Americi 8%. Zbog besplatnog obrazovanja, u Skandinaviji je više ljudi koji su se sami obogatili nego u Americi.

Drugi najvažniji razlog što je Skandinavija rasadnik bogatih ljudi je taj što se skandinavski sindikati bore za minimalne plate, pa je kompanijama preskupo držati niskokvalifikovane radnike, kao što su pomoćni radnici u supermarketima koji vam pakuju namirnice ili blagajnici u javnim toaletima, naplatnim kućicama na putevima, jer bi oni zarađivali tri puta više nego u Americi. 

Skandinavske kompanije su zbog toga morale smanjiti broj radnika i uvesti nove tehnologije, da ne bi bankrotirale. Nove tehnologije povećavaju produktivnost u društvu, koja dugoročno donosi veći profit.

Na drugom kraju platne ljestvice, u ime solidarnosti, skandinavski sindikati sputavaju najviše plate visokokvalifikovanih radnika. Tako da, na primjer, norveški inženjeri zarađuju u prosjeku 76,000 dolara, dok njihove američke kolege zarađuju više od 100,000 dolara.

Tako da sindikati zapravo subvencioniraju kapitaliste. Prema tome, kada se bogataši žale kako je teško obogatiti se u Skandinaviji, oni su sve pogrešno shvatili. 

Ne samo da je lakše obogatiti se u socijalnoj demokratiji, već oni kritikuju upravo one institucije koje su im omogućile da se obogate:visoki porezi, koji omogućavaju besplatno obrazovanje i više talenta u privredi, jače sindikate koji pomažu da se poveća produktivnost, velikodušnu državu blagostanja, zbog koje sindikati prihvataju smanjivanje broja radnika, jer znaju da će njihovi članovi biti dobro zbrinuti, tako da su sindikati kooperativni zbog socijalne sigurnosti.

Skandinavski bogataši su poput Kantove ptice koja misli da bi brže letjela da nije vazduha, zaboravljajući da joj upravo vazduh omogućava da leti.

Na drugom kraju političkog spektra, kada Bernie Sanders hvali skandinavska društva, on zaboravalja da to nisu antikapitalistički i antibogataški sistemi, jer socijalna država i sindikati rade u tandemu sa kapitalističkom dinamikom.

Ekonomija nije igra u kojoj jedni moraju izgubiti da bi drugi dobili. U tome smo skupa, i zbog toga je Skandinavija bolje mjesto za ostvarenje američkog sna.