Svijet u strahu: Kineski korporativni dug kao tempirana bomba globalne ekonomije

Šta je glavni problem globalne ekonomije? Američko-kineski trgovinski rat i rast protekcionizma? Usporavanje njemačke industrije? Ili možda novi mjehurići krize na američkom tržištu nekretnina? Mark Zandi, analitičar iz Moody's rejting agencije, smatra da uzrok nove globalne krize možda nisu navedeni faktori, već korporativni dug. Prije svega kineski, koji je odavno prešao sve razumne granice. 

Problem kineskog korporativnog duga posljednjih mjeseci pokrenulo je više rejting agencija. Recimo, prošle sedmice kreditna rejting agencija Fitch je napomenula da su kineske kompanije postavile rekord u slučaju obveznica denominiranih u RMB (kineskim yuanima). 

Udio izdavača obveznica koji su najavili svoju nemogućnost plaćanja dugovanja iznosio je 4,9 posto, što je 0,6 posto više u odnosu na prethodni maksimum iz 2014. godine. 

Nešto ranije, u oktobarskom izvještaju, agencija je navela zabrinjavajuće podatke usljed pooštravanja monetarne politike vlade, što je dovelo do smanjenja dostupnosti kredita, a samim tim i manje mogućnosti refinanciranja dugova. Mark Zandi iz Moody'sa skrenuo je pažnju na činjenicu da sada dug visi na malim i velikim kompanijama u raznim svjetskim ekonomijama, uključujući Sjedinjene Američke Države.

Prema Zandiju, firme koje su već u dugovima privlače još više posuđenih sredstava. Sve to čini ih izuzetno osjetljivim na situaciju ekonomske recesije ili čak samo usporavanja rasta. Istovremeno, napominje, ozbiljnost problema u Americi još nije dostigla tako opasan nivo kao u Kini.

Da bismo shvatili odakle dolazi problem kineskog duga, moramo se vratiti u nedavnu prošlost. U 1990-im i 2000-ima, brzo rastuća ekonomija Kine relativno malo je ovisila o posuđenim sredstvima. S jedne strane, prihodi i novčani tok uspješnih kompanija rasli su neobično visokom stopom da bi se oslonili na financiranje od trećih strana, a s druge, stope Narodne banke Kine i, shodno tome, komercijalnih banaka su bile preoštre da bi iz bilo kojeg razloga stimulirale uzimanje kredita.

Svijet je 2008. godine pogodila globalna kriza, no kineska ekonomija bila je manje izložena: Rast je usporio za samo 2–3 procentna poena, što je dijelom bio prirodan proces povezan s iscrpljivanjem mogućnosti crpljenja jeftine radne snage iz sela u grad. Ipak, nagli pad izvoza doveo je do milionskih gubitaka za mnoge kompanije i izazvao kolaps na brzo rastućem tržištu dionica. 

Da bi podržala ekonomiju, kineska vlada je (poput mnogih drugih širom svijeta) pribjegla finansijskim podsticajima.

U ekonomiju je upumpano oko 600 milijardi dolara (otprilike 13 posto tadašnjeg BDP-a). Novac je išao putem banaka iz javnog sektora, no nije uspjelo ravnomjerno širenje po cijeloj državi jer su različite regije i industrije dobili različite iznose podrške.

U isto vrijeme, vlada je postavila sebi cilj da se postepeno odmakne od izvoznog modela ekonomskog razvoja, umjesto čega se fokusirala na razvoj domaće potražnje. Nije teško razumjeti ovu želju jer u Kini živi skoro 1,4 milijarde ljudi. Dugo vremena je vlada slijepo gledala na brzi rast domaćeg kreditiranja, smatrajući ga neophodim za privredni prosperitet. Štoviše, BDP je tokom čitave 2010. godine nastavio rasti zavidnom brzinom uglavnom zahvaljujući rastu nacionalne potrošnje.

Međutim, rezultat je bio brz rast domaćeg duga. Do kraja 2017. ukupni nivo duga (države, građana i kompanija) dostigao je 250 posto BDP-a. To je značajno više nego, recimo, u Njemačkoj, i otprilike isto kao u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. No, ono što je normalno (ili skoro normalno) za razvijenu zemlju, za zemlju u razvoju može biti veliki problem.

Posljednjih godina kineska vlada počela poduzimati sve moguće korake kako bi zaustavila nekontrolirani rast kreditiranja. 

Posebno su ozbiljno pogođeni rašireni polulegalni p2p ("iz ruke u ruku") načini financiranja. Regulatori tržišta daju relevantnim organizacijama i pojedincima dvije godine da se presele u potpuno uređeno područje poslovanja. Finansiranje banaka također je strogo ograničeno.

Međutim, dosad su svi ti napori urodili prilično skromnim učinkom. Sredinom 2019. godine ukupni dug Kine prešao je 300 posto BDP-a, dodavši oko 50 postotnih bodova u samo 18 mjeseci. Iako Kina još uvijek zaostaje za svjetskim liderom po obimu duga - Japanom - taj se jaz brzo smanjuje.

Štoviše, struktura kineskog duga vrlo se razlikuje od strukture koja je prisutna u razvijenim zemljama. Na primjer, u SAD-u dugovi kompanija, domaćinstava i države približno su isti po obimu. Isto se može reći i za Veliku Britaniju, ali u Japanu na državu otpada više od polovine cjelokupnog duga.

U Kini je bitno drugačija situacija: Javni dug i dug građana je relativno mali u odnosu na BDP i zajedno čine manje od polovine korporativnog duga.

U principu, čak i trenutni nivo duga tako moćne ekonomije kao što je kineska može se otplaćivati, čak i ako su troškovi servisiranja duga u privatnom sektoru već dostigli oko 20 posto prihoda (za poređenje, u SAD-u iznose 14 posto). 

Javlja se problem smanjenog rasta ekonomije, neefikasne raspodjele kapitala, a više od trećine korporacija u Kini proizvodi više nego su zahtjevi tržišta.

Sada je kineska vlada u teškoj situaciji. S jedne strane, kako Fitch upozorava, pokušaj umjetnog obuzdavanja rasta korporativnog duga dovest će do značajnog usporavanja stopa rasta. Međutim, ako se ništa ne učini, mjehurić može još više nabubriti i nekontrolirano puknuti, kao što se to dogodilo s američkim finansijskim sektorom prije nešto više od jedne decenije.

Trenutno je udio Kine u svjetskom BDP-u već usporediv s američkim i na kraju 2018. godine iznosio je 15 posto. Ako se drugo najvažnije svjetsko tržište nalazi u dubokoj krizi, tada će se globalna ekonomija suočiti s šokom kao 2008. godine. A uzimajući u obzir činjenicu da gotovo sve glavne države svijeta sada pate od različitih ekonomskih neravnoteža, udarni val u svojoj destruktivnosti može nadmašiti krizu koja je nastala prije 11 godina nakon propasti investicione banke Lehman Brothers.