Esperanto / Priča o jeziku koji je trebao ujediniti čovječanstvo

30. 10. 2016. u 19:57:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Ne razumjeti druge znači ne razumjeti njihove stavove, mišljenja, poglede... nerazumijevanje često znači sukob...

Hiljadama godina, ljudi su ovaj problem shvatali sasvim ozbiljno. Nekadašnje Rimsko carstvo i Rimokatolička crkva su tako uvijek nastojali da bez obzira na maternji jezik članove nauče i drugom zajedničkom jeziku.

Čak i u novijoj historiji, razni mislioci bavili su se idejom izgradnje novog univerzalnog jezika. U 17. stoljeću Francis Bacon predložio je zajedničko pismo koje je bilo slično kineskim ideogramima, zaobilazeći riječi, a John Wilkins, prvi sekretar Kraljevskog društva, predložio je novi jezik sa 2.030 znakova. Gottfried Wilhelm Leibniz smatrao je da se treba koristiti grafičkim sistemom, poput egipatskih hijeroglifa. U 18. i 19. stoljeću dešava se porast nacionalizma, i uz to, i jezičkog nacionalizma, koji je posebnost jezika vidio kao prednost a ne problem. Johann Gottfried Herder tvrdio je da jezik sadrži duhovnu suštinu nacije. Wilhelm von Humboldt vjerovao je da je jezik posredovanje između uma i svijeta i da zapravo stvara identitet jednog naroda.

Jezik nazvan esperanto rođen je kao posljedica ovakvih razmatranja i smatra se još jednim tzv. jevrejskim pitanjem. Tvorac esperanta je Ludovik Lazarus Zamenhof (1859-1917), oftalmolog, Jevrej. Svome prijatelju jednom je napisao da je upravo to što je Jevrej bilo presudno: "Moje jevrejstvo bilo je glavni razlog što sam od najranijeg djetinjstva pred sebe postavio jednu ključnu ideju - san o jedinstvu čovječanstva."

Ovo je možda mislio jer se smatralo da Jevreji "vide dalekosežnije", da je njihova perspektiva šira. Ili je on možda samo smatrao da tako treba biti.

O svome rodnom gradu Bialystok - nekad u Ruskom carstvu, sada u Poljskoj - Zamenhof je napisao da se sastoji od četiriju raznovrsnih elemenata: Rusa, Poljaka, Nijemaca i Jevreja.

"Svi su govorili svoje jezike i bili su neraspoloženi prema drugim elementima. Ja sam odrastao kao idealista. Ja sam učio da su svi braća, da na ulici i u konačnici ne postoje Rusi, Jevreji, Nijemci, Poljaci..."

Ono u čemu su se Rusi, Poljaci i Nijemci slagali jeste ta da nisu voljeli Jevreje. Godine 1881. ovaj sentiment pretvorio se u veliki val pogroma u Rusiji koje je pak dovelo do cionizma, nacionalnog pokreta Jevreja koji je trebao dovesti do preseljenja Jevreja u ono za što je kazano da je njihova obećana zemlja - Palestina.

Zamenhof je najprije bio oduševljen cionizmom, modernizirao je jidiš, prilagodio ga latinici, revidirao rukopise i priredio gramatiku. Ovo je uradio dok je još studirao medicinu. U zrelijim godinama, kad je bio na čelu pokreta za esperanto, bio je oftalmolog, oženjen i otac troje djece.

S vremenom, Zamenhof je postao razočaran cionizmom. On se zapravo okrenuo od svih pokreta koji definiraju etnički ili nacionalni identitet.

"Svaki nacionalizam za čovječanstvo predstavlja najveće nezadovoljstvo", napisao je.

Cilj cionizma je bio da se za Jevreje nađe sigurno mjesto na kojem bi njihova kultura mogla ostati neoštećena. No cilj ljekara Zamenhofa bio je da zapravo "otvori" judaizam tako da mu više neće trebati odvojenost ili zaštita.

Zamenhof je smatrao da je za ideju humanosti i pravde i bratstva potrebno da sva ljudska bića govore jedno s drugim. Za takvo što morao je postojati zajednički, univerzalni jezik - esperanto.

Vrlo rano je počeo raditi na tome. Na zabavi povodom 19. rođendana 1878. godine, on je iznenadio goste dajući svakom od njih mali rječnik i gramatiku novog jezika koji je izmislio. Taka je i održao govor i prijateljima izrecitirao pjesmu:

Malamikete de las nacjes

Kadó, kadó, jam temp’está!

La tot’ homoze in familje

Konunigare so debá.

 

Neka mržnja naroda

Padne! Padne! Vrijeme ja za to

Svi ljudi moraju se ujediniti

U jednu obitelj.

Na Zamenhofovo razočarenje, većina njegovih prijatelja zaboravila je na ove lingvističke inovacije čim su napustili zabavu. Tada je zaronio u cionizam. Ali vratio se svome projektu s novom svrhom. Godine 1887. samostalno objavljuje knjigu Unua Libro ili Prvu knjigu, osnove esperanta s objašnjenjima na ruskom. On je jezik nazvao lingvo internacia, ali ljudi su uskoro počeli da ga zovu esperanto nakon što je Zamenhof sebi kao autoru knjige dao pseudonim Doktoro esperanto (Doktor pun nade).

Kasnije je kazao da želi da njegov jezik bude neograničeno bogat, fleksibilan, jednostavan za naučiti. Tvrdio je i da neobrazovani ljudi mogu ovladati ovim jezikom za sedam dana.

Možda je bio upravu ako se radi o ljudima sa "Zapada" jer se esperanto zasniva na indoeuropskim jezicima, tj. onima koje je Zamenhof najbolje znao. Iako je na kraju poznavao gotovo deset jezika, njegovi maternji jezici bili su ruski i jidiš, ali je kao mali naučio i njemački i francuski od svoga oca koji je bio učitelj jezika.

Esperanto ne luta previše od toga. Ima alfabet od 28 slova, latiničnih. Oko tri četvrtine riječi izvedene su iz romanskih jezika, većina ostatka zasniva se na germanskim jezicima. Kad je riječ o fonologiji, zvučni sistem je u osnovi slavenski. Jezik je vrlo jednostavan. Gotovo da ne postoje razlike između muških i ženskih imenica. Većina glagola ne mijenja oblik u licima.

Sigurno je Zamenhof bio šokiran kad je vidio da je stvorio novi jezik. I iako je on i danas predmet različitih kritika i ponekad i oštrih neugodnih komentara ("to je italijanski s kojim nešto nije uredu u pratnji nekog slavenskog jezika"), ako danas poslušate nekoga ko od djetinjstva govori ovaj jezik, zaključit ćete da, uz činjenicu da ne zvuči pretjerano melodično, zvuči istočnoeuropski i sasvim uredu, piše New Yorker.

No Zamenhof nije sastavio esperanto da bi pokazao kako može izmisliti jezik. On je pokušavao postići mir u svijetu.

Unua libro prevedena ja na nekoliko jezika, a bilo je i kampanja da esperanto postane službeni jezik Lige naroda.

U ranim 1900-im bilo je ideja da se uspostavi Neutral Moresnet (na granici Belgije i Njemačke) kao prva na svijetu esperanto država. Nakon Xinhai revolucije u Kini 1911, bilo je čak i nekih rasprava zamjene kineskog s esperantom u procesu dramatične modernizacije. Već 1930-ih govornici esperanta smatrali su se dovoljno opasnim da ih je Staljin progonio.

Hitler je smatra da je esperanto znak užasne jevrejske dominacije. Goebbels ga je nazivao "jezikom Jevreja i komunista". S druge strane, mnogi su bili zainteresirani najprije kao za esperanto kao lingvističku novost, piše Guardian. Zamenhof je u jednom trenutku Ameriku vidio kao mjesto gdje će esperanto biti sjedište jezika i asocijacije, ali Amerikanci su već smatrali sebe dovoljno multietničnim pa ni tamo nije bilo dovoljno interesa za jezik koji je trebao biti univerzalan.

Danas se smatra da 1,6 miliona ljudi u gotovo 90 zemalja može govoriti esperanto u razumnoj mjeri. Esperanto je u školskom programu u Kini, Mađarskoj, Bugarskoj. Japanska religija Oomoto potiče njegovu upotrebe među sljedbenicima, a Baha'i vjera je također naklonjena ideji pomoćnog međunarodnog jezika.

U svijetu interneta i modernog življenja dominira engleski jezik kao međunarodni i zajednički i esperanto je u tom smislu nevažan i mali, ali upravo zahvaljujući internetu i stranicama pospu Lernu! danas mnogi mogu učiti ono što je nekad trebalo postati jezik koji će ujediniti čovječanstvo.

NEMA KOMENTARA