Dragan Bursać: Igraonica Tomašica

Dragan Bursać
Dragan Bursać: Igraonica Tomašica
Foto: Arhiv / Masovna grobnica Tomašica

"Prije no što su došli neki ljudi, da 'šalju' djecu put neba pa put Tomašice, sinovi Asimini gledali su neke novine, igrala se djeca - a u novinama nacrtan dlan i na dlanu linija života.
'Gledaj ovu liniju života majko, u nas se svima prekida, a samo tvoja ide dalje', kaže dijete majci Asimi...“

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

Linija života se prekida u Tomašici

Igraonica je to od 12 metara dubine i 300 metara dužine. Da imate predstavu o veličini podzemnog objekta. "Vrtić" je nastao jako brzo, za svega nekoliko mjeseci 1992. godine, a "pohađao" ga je do sada neutvrđen tačan broj djece. Nekada su dovožena dječica sa roditeljima, sa nanama i dedama, a nekada su smještana potpuno sama.

Cilj - stalni boravak-za vječnost!

Strašno obdanište!

Najmlađi poletarci u Tomašici dovoženi su sve od Prijedora. Bilo je i onih, koji su zakasnili na prvi čas u "igraonici", kao što je Zijad Bačić iz Zecova, koji je izbjegao susret sa Tomašicom. Nije dijete našlo cipele, pa je zakasnilo s roditeljima, dajdžićima i amidžićima, koji su nešto kasnije svi zajedno završili u "igraonici" Tomašica. Tu noć, samo u dvorištu Bačićevih, "upućeno" je u vrtić Tomašica 29 žena i djece. Zijad je promatrao kako ih ubijaju, Zijadu je noga bez cipele bila razlog što nije dobio "pozivnicu" za Tomašicu.

Asima Duratović iz Bišćana, poslala je dva sina, poslala je muža, svekra, svekrvu, poslala je muževljevu braću i jetrvu u "igraonicu" Tomašica. Prije no što su došli neki ljudi, da "šalju" djecu put neba, pa put Tomašice, sinovi Asimini, gledali su neke novine, igrala se djeca - a u novinama nacrtan dlan i na dlanu linija života.

"Gledaj ovu liniju života majko, u nas se svima prekida linija, a samo tvoja ide dalje", kaže dijete majci Asimi...

I svi su otišli u vrtić Tomašica!

Enisa Mehinović iz Čarakova, e njoj je u "obdanište" u Tomašici upisano 17 članova porodice. Samo je Enisa san usnila i u snu su joj najmiliji rekli da su na privremenom boravku u Tomašici i da će biti pronađeni.

Tomašica. Sulejman Alagić i Elvis Šarčević, dječaci iz Rizvanovića. Vječni pokoj našli u Tomašici. Ubijeni mučki.

A to monstruozno obdanište gutalo je sve.

Ovo je samo fragment sa imenima iz arhipelaga užasa:

„Tijekom napada na Bišćane 20. jula ubijeni su 17-godišnji Muhamed Avdić i Kemal Ramulić. Njihov vršnjak Damir Dedić ubijen je u bišćanskom zaseoku Hegići. S njim je u istom zaseoku ubijen Fikret Hegić, također u 17. godini života. Enes Duratović i njegov stričević Halid Duratović ubijeni su u rodnim Bišćanima. Enesu je bilo 17, a Halidu 15 godina. Njihovi će posmrtni ostaci biti pronađeni 2013. u masovnim grobnicama Jakarina kosa i Tomašica. Bit će pronađeno i tijelo Sanela Vojnikovića, 15-godišnjega mještanina Bišćana. U masovnoj grobnici Jakarina kosa pronađeni su posmrtni ostaci Jasmina Hadžića, 17-godišnje žrtve napada na Bišćane. Jasmin Hajrudin još je jedna maloljetna žrtva napada na Bišćane 20. jula. Ubijen je u 16. godini života, kao i Edin Kadić i Almir Kaltak. Sedamnaestogodišnji Dževdet Kadić također je žrtva napada na Bišćane. Njegovi će posmrtni ostaci biti ekshumirani u istom selu. Toga 20. srpnja ubijen je i 17-godišnji Edin Kadić. Četvero djece i maloljetnika prezimena Kadirić ubijeno je toga dana u Rizvanovićima i Bišćanima te u Ljubiji. To su Admir (17 godina), Fahrudin (16 godina), Sanel (14 godina) i Suad (17 godina). Posmrtni ostaci Admira Kadirića ekshumirani su u masovnoj grobnici Tomašica, a Fahrudinovo tijelo prebačeno je na lokaciju Čujelo u općini Sanski Most, gdje je i ekshumirano.“
(JASMIN MEDIĆ, Univerzitet u Sarajevu – Zločini nad djecom i maloljetnicima u Prijedoru od 1992. do 1994. godine)

Pogled mrtvih očiju iz Kozarca

Jer, dvadeset godina se nije znalo za obdanište strašno! Dvadeset godina je četnički krvnik krio svoje stope što po smrti i genocidu vonjaju. Dvadeset godina je zla tajna, kao koprena prekrivala Potkozarje. Dvedeset godina su namiliji tražili svoju djecu, unučad, očeve i majke, svoje dajdže, dajdžiće, amidže i amidžiće, svoje nene i dede, svoje snahe i jetrve, svoj rod i porod, svoje namjilije, svoju krv i kost, glas i razum...

I nakon dvadeset godina, zločinac je progovorio!

Sakljupač kostiju i mrtvih tijela, srpski vojnik nije mogao izdržati:

"Jedno tijelo sam okrenuo u Kozarcu, mrtvo tijelo, a njegove oči su me gledale. I dvedeset godina me gledaju", govorio je saučesnik u genocidu i čovjek koji je otkrio Tomašicu. Čovjek koji je otkrio organizovanu ustanovu, smrti, zla, ludila i nečovještva. Od gline, ilovače, mulja i vode satkanu, taman tako i toliko da može impregnirati tijela ljudska.

Kad fale riječi...

Kao da se Tomašica 12 metara duboke utrobe i 300 metara širokog tijela potrudila pa svoje ostatke preparirala za svijet. Kao da se trudila ta zvijer Tomašica da bude bolja i poštenija od krvnika zemaljskih, pa je za razliku od njih sačuvala tijela. Sačuvala je utroba zemlje, ono što su zločinci htjeli skloniti i sa ovog i sa onog svijeta.

Ali, nije Tomašica, monstruozna zaštitnica mogla zaštiti sva tijela, jer su pojedina od njih krvnici 1993. godine bagerima, kašikama bagerskim, mašinama i lopatama izmiještali na lokalitet Jakarine kose. Izmještati - kako netačan izraz, koji ne govori ništa.

Jer, pravilnije je mljeti, kupiti pa mljeti, pa rastavljati udove od tijela, pa rastavljati glavu od tijela, pa razbacivati udove što dalje od glave i tijela...tako je to bilo, ali jezik ne poznaje jedan izraz za mjeru monstruoznosti. Jezik i pomet koja se muti pred količinom zla mogu samo pokušati opisati sve ovo, pa onda zastati i odustati, umoriti se od imaginacije i zamišljanja umobolne situacije.

A, Jakarina kosa je onda minirana - da namiliji ne mogu naći dijelove tijela svojih. Da se nikad ne sazna ni za ubijanje, ni za elitocid, ni za genocid i da se u konačnici ne sazna ni za Tomašicu, vrtić zla, školu genocida, fanriku smrti, glinenu kuću ljudsku i sramotu jednog naroda vječnu. Eto to je bio cilj!

Eh, da je samo to...

Onda se četnik, zločinac dosjetio da minira cijelo brdo, koje bi za vječnost sakrilo ljudske ostatke.

U dnevniku najvećeg ratnog monstruma i zločlinca Ratka Mladića, ostaće zabilježeno da se baš on, baš u Prijedoru sa lokalnim srpskim gospodarima života i smrti, dogovorao i o primarnim i o sekundarnim i o tercijarnim grobnicama za ubijene Bošnjake Potkozarja u nadi da će od svijeta sakriti početak genocida u BiH.

Logori, hranitelji Tomašice

A pravi hranitelji i tvornice smrti, bili su logori Keraterm, Trnopolje, Omarska.

"Mi smo prvi dan natovarili šleper, 99 tijela četiri reda, čovjek na čovjeka ili bolje reći dijelove ljudskih tijela" , kaže Jusuf Arifagić, bivši logoraš. Ovo je samo jedna slika, kroki svakodnevnog užasa...

Takva je bila ta Tomašica, vječno nezajažljiva velikosrpskim snom o "osveti Turcima" o čistoj zemlji po kojoj će hodati navodni nebeski narod, a koja je rezervisana samo za njega. Tako se hranila ta rupa 12 metara duboka, a bezdana tuge, jada, užasa i ljudskih sudbina.

Kako je Tomašica funkcionisala?

Kako je fabrika smrti radila?

Koliko je (do sada znano) ljudi progutala?

U Centru za obdukciju i identifikaciju "Šejkovača" u Sanskom Mostu, pregledano je oko 400 vreća s posmrtnim ostacima. Do sada je pronađeno 293 kompletnih tijela i 107 dijelova tijela kao što su noga, lobanja, nadlaktica i slično.

Dosta tijela je dobro očuvano, pa se mogu jasno pronaći ulazne rane od vatrenog oružja. Najčešći uzrok smrti - precizan pucanj u glavu sa leđa. Većina smrti, preko 59posto nastao je pogocima sa leđa. Odjeća na žrtvama je bila očuvana. Odjeća je bila ljetnja, odjeća je bila "civilna".

Zaključak: Pucano je u nenaoružane ljude, civile s jasnim ciljem da se ubiju. Jednom riječju, bili su strijeljani bez bilo kakvog povoda, zadrške, suđenja...

Među njima pronađeni su (do sada) posmrtni ostaci najmanje 20 djece (samo u Tomašici).

Tomašica, bezmalo tri decenije kasnije niti ima tretman kakav zaslužuje, tretman najveće evropske masovne grobnice nakon Drugog svjetskog rata, niti se o njoj dovoljno priča.

Logori Keraterm, Trnopolje i Omarska, sistematski se pretvaraju u "mirnodopske objekte" s kojih se briše bilo kakav trag ratnog zločina, a time se i doslovno pred našim očima revidira povijest.

Do kada, pitaju ona djeca iz bezdana "vrtića" Tomašica, koja niti našu pažnju nisu dobila?

Prijedor i danas ćuti.

U ovom gradu je u ljeto '92 ubijeno 3173 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Otkrivena je 61 masovna grobnica, a oko 700 ubijenih još nije ekshumirano. U Prijedoru je ubijeno 102 djece. Iz Potkozarja je 31.000 ljudi prošlo kroz torture logora, a 53.000 osoba su žrtve progona i deportacije. U samo tri mjeseca ratne 1992. godine istrebljeno je 94 posto jedne nacionalne grupe na tom području.

Malo li je!?

Tomašica ogromna, vlažna, od zemlje i bola sazdana ćuti. A šta mi radimo?

Uz 31. maj, Dan bijelih traka.

Napomena:
(Inspirisano prilogom FTV-a od 22.11.2017, novinarke Nerminke Emrić)

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije