Sjećanje na Hamzu Humu

Hamza Humo i Mak Dizdar u redakciji TANJUG-a krajem 1940-ih godina

Na današnji dan, prije 40 godina preminuo je čuveni bosanskohercegovački književnik, novinar i historičar umjetnosti - Hamza Humo.

Humo je rođen 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje potiče i alhamijado pisac Omer ef. Humo.

Urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije

U Mostaru je završio mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, da bi 1914. bio interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobilisan u austrijsku vojsku. Do kraja rata služio je kao tumač i pisar u bolnici u Đeru. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a zatim odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Beč i, konačno, Beograd. u Zagrebu se druži sa mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Miličevićem te i sam biva oduševljen ekspresionističkim pokretom. 1919. javlja se sa svojim prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji život.

Od 1923. radi kao urednik lista Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je časopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do Drugog svjetskog rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje muslimanski list Novo doba, da bi nakon toga radio kao urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

Humo kao književnik

Humo kao književnik pripada jednom avangardnom literarnom miljeu u kojem odnosi, događaji i situacije stoje u zavisnosti od specifičnog stanja likova. Kod njega se individualni mitovi, svete priče i bajkovite legende nalaze u slobodnoj, neopterećenoj interpretaciji sa prevashodnom čovjekovom egzistencijom, u bliskom kontaktu sa njegovim osnovnim bitkom i arhajskim srodstvom sa prošlošću. Ovaj pokušaj vraćanja mitskim korijenima u njegova pjesnička i prozna djela unosi i elemente dječijeg pogleda na iracionalni svijet čudesa i zavjetnih predaja iz prošlosti.

I u svojim kasnijim djelima socijalne tematike Humo beskompromisno, ali i sa simpatijama, prati opisane likove, njihove tmurne sudbine u dehumanizirajućem svijetu koji ne zna za nadu i oproštaj, nudeći im, gotovo neprimjetno u moru nedaća i iskušenja, toplinu riječi i prostodušnost nekadašnje nevinosti, dajući im elegičan osjećaj prošlih vremena i nostalgije ka prohujalim danima kojima teže uprkos svjesnosti da prošlost ne nudi mnogo lijepih sjećanja iz kojih bi se mogla izvući utjeha za život koji predstoji.