Teatar potlačenih je proba revolucije

Sead Đulić, dramski pedagog iz mostarskog Centar za dramski odgoj u razgovoru za RadioSarajevo objašnjava zašto je teatar potlačenih kao tehnika potreban društvima kao što je naše, te zašto mu se, nakon radionica po cijelom svijetu, u sjećanje posebno urezao dječak iz Mostara sa svojim viđenjem gradnje mostova među ljudima. U sarajevskom klubu Cinemas/Sloga, večeras će biti izvedena predstava sa polaznicama radionice koju gospodin Đulić vodi u okviru ovogodišnjeg PitchWise festivala u Sarajevu.

RadioSarajevo: U čemu je suštinska vrijednost teatra potlačenih koja Vas je privukla da se njome bavite?

Đulić: Potakla me jedna misao Augusta Boala, utemeljitelja teatra potlačenih a ona glasi: 'Teatar potlačenih nije revolucija. To je proba revolucije.“

Jednostavno, mnoštvo je problema koje bi mogli sa malo angažmana ublažiti, promijeniti, popraviti svoj život a to ne činimo.

I negdje mi s učinilo da pored rada na predstavama i jednog umjetničkog angažmana, da bi bilo potpuno normalno, korisno, potrebno dio svog radnog i životnog vremena posvetiti jednom društvenom angažmanu koristeći teatarska, dramska sredstva kao alat. I pokušavati pomoći ljudima da bolje vide, nekima da progledaju, nekima, da budem vrlo prost – da pomaknu guzicu sa stolice.



RadoSarajevo: Radite li uglavnom sa mladima ljudima ili je riječ o raznolikim grupama?

Đulić: Zapravo, radi čitav tim nas i u zadnjih dvanaest godina radili smo sa različitim populacijama. Najčešće su to mladi i mislim da je to dobro. Da ne koristim te otrcane fraze ali istinski vjerujem da jedina prava pokretačka snaga koja nešto može promijeniti jesu mladi ljudi koji su, nažalost, najuspavaniji. I tu je ta snaga koja može pokrenuti ovu zemlju.

Radili smo i sa penzionerima. Imali smo vrlo zanimljive radionice sa ljudima među kojima je najmlađi imao 70 godina. I to je bilo sjajno, od prvog čuđenja 'šta sad?' Kad smo ušli moj kolega Slobodan i ja u Neumu u prostoriju u kojoj je dvadesetak penzionera čekalo, onako kao dobrodošlica, ko' fol da mi ne čujemo, čulo se 'A šta ćemo sad radit'? Drugi je dodao 'A možda ćemo nanule pravit'... Prvi koji nam se obratio rekao je 'Ja znam da je ovo važno ali mogu li ja da ne radim, nisam baš dobro..' Nakon pola sata je došao i rekao šapatom 'Mogu li se ja uključiti, meni je ovo dobro...'

Tako da do svih dopremo jer je tehnika takva da mi nikome ništa ne kažemo – teme kojima se bavimo, pitanja kojima se bavimo dolaze iz grupe i oni rade onoliko koliko mogu i duboko koliko oni žele da idu. A mi ih pomalo provociramo, u najpozitivnijem smislu riječi, dajemo im neke sugestije u kreativnom smislu kako da se pokrenu i progovore iz sebe.

RadioSarajevo: Koliko učestvujete u onome što izađe iz ljudi – jesu li vaši savjeti čisto tehničke prirode ili možda dajete i moguća rješenja određene situacije tj. dramski predstavljenog problema?

Đulić: Izlaze tražimo od publike, pošto je to interaktivna metoda. Moja zadaća je da ih potaknem, da ih toliko isprovociram da se oni otvore, da im pomognem sa glumačko-tehničkim sredstvima da oni to izvedu na jedan primjeren scenski način i da zaoštrimo problem koji su istakli, po principima forum teatra.

I onda obično na prezentacijama poslije radionica ja preuzimam ulogu Jokera, da ih zaštitim od publike u slučaju da dođe do nekih neprijatnih situacija ili da neko iz publike, nerazumijevajući do kraja kud smo krenuli, počne da provocira, onda je potrebno da neko ko ima malo više iskustva preuzme tu ulogu na sebe.

Ali, nismo imali do sada nekih negativnih iskustava i ono što je zanimljivo, te forum sesije kad smo nudili publici da traju deset minuta pripremnljenog teatra, znale su trajati po dva i po sata, u traganju za mogućim rješenjima.

Bilo je dirljivih situacija, kada su pojedini ljudi iz publike povjerovali potpuno u tu istinitost predstave. U jednom selu u okolini Zvornika tema je bila 'suočavanje sa prošlošću'. Dvoje mladih koji su različite nacionalnosti, koji su se voljeli, bili pred brakom rat je rastavio. Njihovi roditelji su stradali od suprotnih vojski i našli su se nakon pet godina, uz protivljenje rodbine i one stalne priče 'oni su ti ubili oca', 'ona je ista', 'on je isti' itd. Našli su se i tu smo negdje stali.

Dva i po sata su se tražila rješenja sa publikom i kad je sve završilo, pred zgradom doma, stajao sam sa to dvoje mladih ljudi koji su igrali mladića i djevojku, prišao je jedan učitelj i rekao: 'Bolan, pa sad ih vjenčaj, eto ih, mir je...' Toliko su ljudi ušli u to, to se redovno dešava i to je sjajno.



RadioSarajevo: Šta ljudi u BiH postavljaju kao teme za teatar kada dođu na vašu radionicu, šta ih tišti, šta smatraju svojim najvećim problemima? Je li im važniji Dodik ili svakodnevni problemi?

Đulić: Najčešće stanje je zabrinutost. Ljudi su jako zabrinuti. Ljudi više ne vjeruju. Ljudi su izgubili nadu. Ta činjenica da bi, po raznim istraživanjima, da se otvore granice da bi 'toliko i toliko' procenata odmah otišlo i uglavnom se govori o mladima, po onome što ja vidim po terenu u cijeloj Bosni i Hercegovini, među svim narodima i građanima ove zemlje – to više nije priča o mladima, to je priča o svim stanovicima, građanima BiH. To je ono što najviše boli. Ljudi više nikome ne vjeruju, ne vide izlaz.

Sve je češća misao koja je strašna: 'Lijepa 1993., bilo je lakše u ratu'... Kad to čujete od nekoga iz Mostara, ko je '93. između dvije za njega neprijateljske vojske živio na 700 metara vazdušne linije, onda je to strašno – da mu je tada bilo lakše i ljepše nego danas.

A nije to samo tamo priča. I nije to samo priča mladog čovjeka već i jako ozbiljnih i zrelih ljudi. I mislim da je to nešto čime se svi skupa moramo jako pozabaviti. Do toga da, kud se god krene, ljudi govore o uskraćenim elementarnim ljudskim pravima. Ovdje smo, rekao bih, svi ugroženi. Svima nama je neko od elementarnih ljudskih prava uskraćeno, neostvarivo i o tom se ne govori. Time se niko ne bavi.

RadioSarajevo: Koliko teatar potlačenih može ljudima pomoći, u smislu dijeljenja problema i nezadovoljstava?

Đulić: Pomogne. Kada vjernik ode na ispovijed, pa se ispovidi – on je rasterećen. Kada neko ode pa legne na onaj otoman i ispriča svom psihoterapeutu svoje misli, lakše mu je. Kada se neko povjeri prijatelju ili prijateljici, lakše mu je. Na taj način djeluje i ono što mi radimo.

Međutim, premalo je to što mi radimo koliko je problema i koliko bi trebalo. Žalosna je činjenica da to niko u državi od onih koji odlučuju i koji finansiraju, ne prepoznaje i ne pomaže.

Ne možemo se stalno oslanjati na to da stranci nešto daju. Vi ulažete svoj rad, ne tražite za njeg ništa jer imate osjećaj društvene potrebe i angažmana. Onda pišete projekat, molite po svijetu da vam neko da nešto novca da imate za putne troškove, da možete platiti prostor gdje ćete okupiti te ljude ili porciju ćevapa za ljude koji dođu da rade – a istovremeno, brojni novci u ovoj zemlji idu na gluposti.

Ali, valjda zato i treba raditi.

RadioSarajevo: Radili ste sa mladima iz Mostara, sa 'obje obale', da tako kažemo ako ne postoji bolji način da se opiše ono što se živi u Mostaru...

Đulić: Ja sam od onih koji nikad nisu pristali na priču o ovoj i onoj strani, ja govorim o gradskim kvartovima i mahalama.

Nažalost, Mostar je i danas podijeljen grad. Promjena ima. Jako puno mladih ljudi, prvenstveno mladih ljudi su spremni da rade zajedno. Sve više njih šeta cijelim gradom. Sve više njih izlazi u najbolje kafiće, a ne u 'naše' kafiće. Sve više njih je bilo na Starom mostu ili na staromVeležovom igralištu.

Mi smo do juče imali situaciju da su djeca odrasla, došla do 17, 18 godina a nisu nikad bili u starom gradu. To znači, nisu bili u Mostaru u suštini.

Naravno, porazno je to da mi u gradu imamo nacionalno odvojene vrtiće, osnovne škole, srednje škole, fakultete, institucije kulture pa i preduzeća. Dakle, mi dijete od tri godine odgajamo da je onaj drugi 'drugi' i drugačiji, i da nije 'moj'. I kad ono dođe do 24-te godine, tad je već kasno.

RadioSarajevo: Jeste li imali nekih zanimljivih situacija, radeći forum teatar u gradu kakav je danas Mostar?

Đulić: Da, vrlo. Neposredno negdje poslije rata, radili smo drugom tehnikom ali isto je, priču o gradnji mostova. Puno smo se time bavili. I imali smo grupu osnovaca – 6., 7. i 8. razred, koja je odigrala jednu predstavu o gradnji Starog mosta, o graditelju Hajrudinu koji je devet godina, pored svih nedaća, gradio most da bi ga izgradio. Ali nismo pričali historijsku priču.

Pričali smo im jednu metaforičnu priču koja je zapravo govorila o potrebi gradnje mostova među ljudima. I da bi bilo kakav most sagradili, treba se uložiti, treba se dati.

I kad smo to odigrali, onda smo krenuli u radionicu. Oni su bili u malim grupama, radili razne zadatke na temu - šta je most, kao znak, kao simbol, kao metafora. Zadatak je bio da svako za sebe nacrta taj svoj metaforički most.

I od njih trideset, dvadeset i devet je nacrtalo neke skulpture, neke cvjetove, neke stisnute ruke, neke poglede, tako neke ekspresije.

Jedan dječak iz sedmog osnovne je nacrtao kameni most veoma sličan onom višegradskom, sa lukovima, sa svakim kamenom iscrtanim. Na sredini mosta je bila velika kapija, ogromna kapija sa velikim katancem na sredini, jer je zatvorena, i lancem a onda onaj oblačič kao u stripovima – do katanca je išla strelica - i gore u oblačiću je bio veliki crni ključ u katancu. S jedne strane mosta je bio jedan nacionalni grb, sa druge – drugi nacionalni grb.

I kad smo ih podijelili u grupe od po 5-6, trebali su odabrati jedan crtež koji će predstaviti. Ja sam u sebi molio boga da ovaj ne odaberu jer je potpuno realističan.

Naravno, kako to obično biva, odabrali su upravo taj crtež.

Onda im je zadatak bio da od svojih tijela naprave skulpturu tog mosta koji je on nacrtao. U toj tehnici, kome stavimo ruku na rame, on je medij i možemo komunicirati.

Taj dječak je stajao na kraju. Ja sam ga pitao: 'Ko si ti?'

Kaže: 'Narod s jedne strane mosta.'

'Šta radiš?'

'Stojim.'

'Zašto?'

'Pa čekam da oni naprave prvi korak.'

'Ko su oni?'

'Narod s druge strane mosta.'

'A što ti ne napraviš prvi korak?'

Kaže: 'Strah me.'

'Pa što oni ne naprave prvi korak?'

Kaže: 'Strah i njih.'

I naravno, sljedeće pitanje je bilo potpuno normalno:

'Pa do kad ćete tako?'

Kaže: 'Ne dugo.'

I to se ostvarilo. To je bila '98., neposredno poslije rata. Taj most koji je on crtao je bio na centralnoj ulici u Mostaru, na bulevaru. Ne na Neretvi jer linija podjele nije išla uz rijeku, nego na ulici koja je bila granica.

Tako da je to dalo nadu. A mi u teatru imamo jako puno djece i mladih ljudi koji rade – mi smo jedini subjekt koji ti idioti, fašisti, ne znam kako da ih nazovem, nisu nikad podijelili, mi smo jedini nepodijeljeni.

Kad bih htio reći ko smo i šta predstavljamo, onda sam predstavljao tri tehničara koja imamo u teatru: Valentino, Aleksandar, Salko. I to je nekako naš model koji se ostvaruje. I zato sve ovo vrijedi.

RadioSarajevo: Gospodine Đuliću, hvala Vam na razgovoru.

Đulić: Hvala vama.


AUGUSTO BOAL (1931. – 2009.)

Tvorac forum-teatra, teatarski redatelj, pisac i politički djelatnik, Augusto Boal, rodio se 1931. u Rio de Janeiru. Iako je u Sjedinjenim američkim državama završio studij hemije, štoviše stekao i doktorat, vratio se u Brazil, u Sao Paolo i posvetio se teatru postavši tijekom 1950-ih i 1960-ih jednom od najistaknutijih ličnosti brazilskog, kulturno i politički vrlo angažiranog teatra.

Tokom 1960-ih godina Boal počinje oblikovati i razvijati svoju ideju teatra potlačenih, političkog teatra namijenjenog promjeni društvenih odnosa, kojeg je forum-teatar tek jedna u nizu korištenih metoda. 1971., u Brazilu, Boal prvi put objavljuje svoju knjigu Teatar potlačenih. Iste godine, nakon vojnog državnog udara, biva uhićen i mučen, kao i mnogi drugi brazilski politički angažirani umjetnici. Međutim, uspijeva izaći iz zatvora i pobjeći iz zemlje.

Tehniku forum-teatra prvi je put primijenio 1973. u Peruu, u okiru programa opismenjavanja stanovništva, prepoznavši da medij teatra omogućuje nepismenima, neobrazovanima i potlačenima da izraze svoje stavove i uvjerenja. 1974. knjiga Teatar potlačenih izlazi u Argentini na španjolskom, a malo iza toga Boal se seli u Francusku gdje djeluje sve do 1986., kad se ponovno vraća u Brazil.

Augusto Boal boravio je u Hrvatskoj prošle godine, na „Pulskom forumu 2008. – Festivalu primjenjenog teatra“, najvećim prošlogodišnjim okupljanjem forumaša u Europi. Na pulskom forumu Boal se sljedećim riječima obratio sudioncima festivala i pulskim građanima:

„Često čujemo da Teatar potlačenih nije teatar. Ako gledamo etimološki, theatron je grčka riječ koja označava mjesto na koje se dolazi gledati. Mjesto na kojem se umrtvljujemo i ostajemo tamo primati sve što nam stiže sa pozornice. Mi to ne radimo. Mi radimo praxitron. Tron označava mjesto, a praxis radnju. Imaju pravo kada nas optužuju da ne činimo teatar.

Ali, u normalnom smislu riječi „teatar“, mi činimo puno više od ostalih, jer mi idemo u srž teatra. Srž teatra je ljudsko biće. Mi pokušavamo pokazati da se svi mi možemo baviti umjetnošću. Svi smo mi umjetnici. Mi želimo razviti sposobnost koju nam je ukralo obrazovanje. Mi bismo trebali odbaciti obrazovanje koje nije popraćeno odgojem. Obrazovanje znači biti vođen, učiti da su dva i dva četiri. Dok odgoj znači pomagati ljudima da razviju svo znanje koje je u njima i da stvore sve izume koje su sposobni,“ govorio je Boal. (Hrvatski centar za dramski odgoj)

elvira/radiosarajevo.ba