Saša Leskovac: Dan kada je umrla muzika
Zagreb. 17. august 2015. The day when music died. Oduvijek nam je taj Don McLeanov znameniti stih zvučao prenaglašen i fatalistički. Nismo ni slutili da ćemo ga jednog dana i sami htjeti upotrijebiti. I kao tada, o smrti Buda Hollyja, tako i danas, povodom smrti Arsena Dedića, te riječi se čine prikladnim. Potpuno nevažno što se u prvom slučaju radilo o iznenadnoj smrti mladog pjevača, a sada je riječ o već naslućivanom odlasku umjetnika iza kojeg je bogat i raznovrsan, ostvaren i zaokružen stvaralački put.
Piše: Saša Leskovac, član benda Still Crazy
Autor-pjevač, pjesnik, kompozitor pozorišne, filmske i muzike za TV, šarmer, ljubavnik i pozer, humorist, satiričar i zabavljač. Sedamdeset osam godina života, 55 godina karijere, 25 studijskih, dva živa albuma i 16 zvaničnih kompilacija, preko 100 pozorišnih predstava, 12 knjiga poezije… A osmijesima radosti i uzdasima tuge i sjete onih koje je dotakao svojim stihom i melodijom - broja se ne zna. Uistinu, količinu i intenzitet lijepoga kojima je obasipao preko pet decenija stvaralaštva, nemoguće je mjeriti.
Jalov je posao nabrajati biografske podatke o Arsenovom životu. Njegov život znamo iz njegovih pjesama u kojima ga je otkrivao ne epski, naracijom i dokumentaristički, nego u sporadično naslikanim, u glavnom lirskim, detaljima. Lirski su u njega zvučali čak i geografski pojmovi njegovih “snova prema svijetu” - S Perkovića, preko Knina… i autentična vlastita imena žena u njegovom životu Gabrijela, Sandra… i bijeda ranih godina u Kartonskom koferu… Zajedno s njim, kako smo starili, otkrivali smo da Ako je to taj život, zvaničan, jedini, stvaran, moram priznati, nisam ni malo očaran…Pjevajući o svojim ljubavima - stvarnim ili izmišljenim, nikad nađenim ili davno izgubljenim - pjevao je naše živote. Živote koje nikad nismo imali, ali ih se volimo sjećati.
Naši stari nisu posebno voljeli Arsena. Vice je neusporedivo ljepše pjevao, Đorđe je bio simpatičniji, Mišo i Kićo više mačo… Pomalo neugledan i ne posebno lijep i dopadljiv, Arsen je suptilno i tiho, ali zauvijek, osvajao srca, i to isključivo snagom svojih pjesama, autorskim stavom. Obično izvan struje, bio je samo svoj i gotovo rockerski arogantan, što prosječnom socijalističkom konzumentu nije u to vrijeme bilo pretjerano simpatično.
Naša generacija (rođeni sredinom '60-ih) će Arsena upoznati na vrhuncu njegove estradne i komercijalne faze. Sve bilo je muzika, Kad bi svi ljudi na svijetu… vrtjeli smo na 45 obrtaja na gramofonima koje smo morali priključivati na radioprijemnik ako smo htjeli čuti zvuk. I onda, kao što i treba, onog “pravog” Arsena, otkrivat će nam tek u srednjoj školi, profesor SH jezika koji nam, dok ga mi pokušavamo ubijediti u dubinu poezije prvog albuma Haustora, pokazuje Arsenove albume i sve do jedne singlice, hronološki složene u tamno zelenu torbicu za nošenje singlica kod prijatelja. Otkrit ćemo tada po prvi put Moderato Cantabile, Kuću pored mora i ostati zapanjeni i pomalo nostalgični za vremenom u kojem nismo bili ni rođeni a u kojem su ove šansone bile hitovi (Zaista, možete li uopće zamisliti vrijeme kad su takve pjesme bile hitovi?!).
U intervjuima, naraciji na koncertima, i u ličnom kontaktu, Arsen je nastupao sa odrješitošću, granitnim stavom i iskrenošću koja razoružava, iako, nerijetko poštapajući se ili, možda, skrivajući se iza omiljenih floskula (“pjesnik opće prakse”, “pjesnik za svadbe i razvode”, “pustinja otišlih prijatelja” i sl.). Uvijek je sa sobom nosio masku neodoljivog “mangupa” i legendarnog čangrizala. Jednom davno sam ga molio da napiše kolumnu za Valter, list u kojem sam radio. Dugo je obećavao i onda zaboravio. I on i ja. A onda mi je, poslije nekoliko mjeseci, na kućnu adresu stigla razglednica na kojoj je pisalo: Radije pišem tebi nego za tebe. Arsen.
17. august. Dan kada je umrla muzika. Polako se, neumitnim klatnom biološke ure, i naša generacija susreće s odlascima umjetnika koji su definirali naše živote. Samo u ovoj godini otišli su i Đuza, i Boba, i Kemo i Arsen…! I ne hoteći, prizivamo onu pomalo otrcanu i patetičnu frazu “s njima je umro i dio nas. Ma nije umro jedan dio, već cijeli jedan paralelni svijet kojim smo definirali naše postojanje, koji nam je bio oslonac i podrška, koji je bio oduvijek tu, podrazumijevajući. I za koji smo mislili da nikada, kao ni mi, ne može umrijeti. A sada, kad se to desilo, ostajemo osiromašeni, izdani, ostavljeni.
I sad šta je tu je. Valja se opraštati. Arsene, hvala ti za note, hvala za stihove, hvala za ljepotu koju si unio u naše živote. Počivaj u miru, Najveći!
Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.